Danas sam slušala Balaševića...

Svaki put kad ga slušam otplovim, odem u neki sasvim novi svijet,zaboravim sve oko sebe, ne primjećujem... težak je život, pogotovo kad nas sve tišti, a i dalje gubimo dragocjeno vrijeme, ko zna, možda se i jesmo sretali u prošlim životima, možda je ovaj život samo nastavak nečega što smo davno započeli, ali igrom slučaja nismo stigli dovršiti. čekajmo se pod starim mostom, možda se nećemo stalno mimoilaziti, ili nam jednostavno nije suđeno, možda nama zvijezde nisu naklonjene... rekao si da si tek sada shvatio, da sada znaš, da sam jedino pravo u tvom životu... znaš dragi moj, neke se stvari shvate i prihvate, ali za njih bude kasno. i ja bih voljela vratiti vrijeme, ali da znam ono što sada znam, no nemoguće je, ne žalimo za proteklim godinama, žalimo za prilikama koje smo svjesno propustili. bilo je teško, mislili smo oboje da će biti lakše ovako, šutjeti, sklanjati se i odustajati bez borbe. zašto smo digli ruke od nečega što je moglo biti prekrasno?kasno je sada mili moj, tvoj kukavičluk je prešao sve granice, ostaju nam samo snovi, i vječna pitanja, no ja za svojim postupcima ne žalim, samo se ponekad zapitam kako bi bilo da smo ostali skupa. ne znaš ti šta znači voljeti.